Pečat iz 2010. godine
09:02
Lijepo je čuvati neka pisma, neke stare stvari, neke sitnice ....
Nikad ne znate koliko vas neko davno izgubljeno pismo ili neki papirić s posvetom može obradovati i podsjetiti vas na nešto što je davno bilo i što se više nikada neće ponoviti.
Uspomene su čudo, a osjećaji koji idu u paketu s uspomenama su nešto neopisivo.
Spremajući sobu, naletim na par kutija, onako poprilično prašnjavih.
To su znate, one kutije u koje doslovno stavljate sve i svašta, ne pazite šta vam je u kovertama, u manjim kutijicama, u tom momentu vam je bitno da sačuvate prostor sobe, dnevnog boravka ili čega već.
Dvije kese napunjene smećem, od sitnih papirića, do nekih brojeva telefona, preko flajera pokupljenih od uličnih promotera...
... nailazim na prljavu, bijelu, kao kafom polivenu kovertu, a u njoj pismo koje sam pisala svojoj tada već pokojnoj baki, i svim dragim ljudima koji su otišli na onaj ljepsi svijet...
Kako jedno dijete od 14-15 godina uopšte može tako nešto da piše...čitam svoje riječi, dok sjedim u prašnjavom ćošku sobe medju milion kutija i plačem ...
Ne znam da li plačem zato sto sam se sjetila svojih dragih ljudi koji više nisu među živima, ili plačem jer sam se sjetila tih svojih 14ih, 15ih godina i koliko sam bila pretužna svakih par noći za bakom.
Pismo sam odlučila da podjelim sa vama.
" Dragi raju, ja pišem ovo pismo svim dragim osobama. Ne, vi niste umrli, preselili ste se na neko bolje mjesto. Možda svako od vas sada živi i raste kao neka biljka. Bako Smiljo, tebe se nekako najčešće sjetim. Na tebe me asociraju sve moje divne uspomene iz djetinstva. Ne brini, svaka moja suza puštena za tobom nije bila bolna, bila je ono drago sjećanje na tebe, kada si prije par godina dolazila po mene iza zgrade da idem kuči ili da me pitaš jesam li gladna i da li mi je hladno.
Često imam osjećaj da sjediš kraj mene. Zamišljam te onako sa kosom boje pepela sklupčanu u sićušnu punđicu i u nekom svom šarenom, pletenom prsluku... i onda te počešljam... i onda te gledam kako se smiješ. Nisam znala da ćeš mi ovoliko faliti.
Kladim se da i sada sjediš pored mene i čitaš ovo, trljaš svoje ostarjele dlanove i smiješ se mojim glupostima... Tu je i deda Dane, čovjek kojeg sam prvi i poslednji put vidjela prije nekih 15ak godina, i njegov lik, koji samo sa slika poznajem ...Ali znam, i mogu da se zakunem u sve, da je bio dobar čovjek, baš kao što je i moj tata, vaš sin Nikola sad ... Tako miran i divan u isto vrijeme.
Opet ste zajedno, znam. I sada ste srećni.
Pretpostavljam da je i baka Zora tu s vama. Iskreno, možda sam za nju bila manje vezana ali to ne znači da je volim manje od vas dvoje. Ja vas volim sve jednako, i najviše žalim što niste sada samnom, i što niste na ovom čudnom zemaljskom svijetu. No srešćemo se kad-tad i opet biti svi na okupu, i sve će biti kao nekad.
Znam da ovo pismo nikad neće doći do vas, ali bih voljela da mi date neki znak, bilo šta. Samo da znam da ste blizu mene i da me čuvate!
Čuvajte se najdraži, budite moji anđeli. Voli vas vaša Ivana
2010"
0 comments