Jedan od onih momenata kada ti surova realnost izgleda apsurdno, presmješno i kada sam ne vjeruješ u momenat.
.. sve bih dala da se neki momenti mogu ponoviti
2x ... ili da se vrijeme može iznova vraćati unazad i da se stvari ponavljaju
.. ali ne mogu.
Toliko se trudim da riječima opišem svoj jedan
vikend ... ali ne mogu. A ne mogu zato što je bilo filmski i nerealno.
Pokusacu da nacrtam .. možda mi kist i papir
bolje idu nego pričanje i pisanje. Potrudiću se da dam sve od sebe.
" Osjećanje je sasvim neobično: kao da je
svježe sunčano jutro, kao da sam se s dalekog puta vratio kući, kao da me
obasjala bezrazlozna a jaka radost, kao da je tmine nestalo. (...) Noć je
prolazila, a ja sam sjedio ožaren, smiješan sam sebi zbog uzbuðenja koje nisam
mogao da objasnim. A nisam želio da ga se lišim."
Taj dan.. sreća, strah, uzbuđenost, divljenje,
čuđenje, smijeh, … sve se postalo jedno. A riječ za to stanje ne znam…
vjerovatno i ne postoji.
Dvjestotinjak kilometara čežnje je kroz nešto
malo jače od 5 sati stajalo ispred mene.
Uz temperaturu
koja je izazivala topljenje, ta višesatna iščekivana težnja dodatno je
pogoršala stanje, naleti vrućine, nešto kao toplotni udar.
I tu
vrijeme staje. Od prvog “ Ćao “ do onoga zadnjeg “ Ćao “ izračunala sam … proslo
je 5 minuta, po mom vremenu. A u stvari je proslo oko 14 sati.
14 sati je malo, premalo, a opet sasvim
dovoljno da se neke stvari čuju, vide, osjete, zagrle …
Sva moja
očekivanja bila su ispunjena. Možda čak po prvi put, onako u potpunosti .. Čini
mi se.
Imati
nešto / nekog kraj sebe bilo je kao kraj svijeta. Da me ne bi pogrešno
razumjeli, ovo “ kraj svijeta “ mislila sam kao momenat kada ti ništa više nije
važno i kada te briga ko će šta reći, jer radiš šta te volja i šta ti je želja,
jer želiš u potpunosti da uživaš u tim ne tako dugim momentima…
